|
|
| < | lipanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Tko sam ja?
Kako se uzme. Mogu biti jedna od mnogih, mogu biti samo jedna, a mogu biti i mnoge.
Kakva sam?
Sarkastična
Nepodnošljiva
Nadasve nemoguća
Vrištim
Grizem
Udaram
Što smatram svojim, ne dam nikome
Besramna
Luda
Ljigava
Odvratna
Nestvarna
Kako izgledam?
Kao kap rose na jutarnjem suncu
Kao snježna pahulja u zraku
Kao zraka sunca što te jutrom budi
Kao kiša koja padne kad to najmanje želiš
Kao tuča koja te udara po glavi
Kao bljuzga koja ti moči cipele
Zašto sam ovdje?
Jer nemam gdje drugdje biti
Živim u svojim snovima.. And this is it
Čime se bavim?
Promatranjem kompleksnog uma, vlastitog više nego tuđeg
Proučavanjem euforije
Osluškivanjem onomatopeje
Davanjem sebe prirodi
Dokučivanjem stanja duha. vlastitog više nego tuđeg
Što slušam?
Sve što se mom uhu čini ugodno
Što volim?
Previše toga
Što ne volim?
Opet previše toga.
Jesam li svjesna toga da vas ovo ne zanima?
Itekako.
Volim li biti naporna?
Više od svega.
Možda je vrijeme da nešto napišem..
Možda i nije, pa će sve što kažem zvučati nesuvislo..
Neka, ne marim za to.
Jedina, ponoć odzvanja
Jesi li zaspala na ruci dragoga
Znaš li tu sam ja
Provodim noć bez sna
Ispod tvoga prozora kraj tvojih uzdaha
Neka mi netko kaže kako da krenem dalje kad svaki put kad sklopim oči vidim njegove blijede mrtve ruke.
Neka se netko usudi reći da postoji nešto što će me trgnuti i vratiti me u život.
Neka netko drugi nosi moj teret.
Hajde sklopi oči
Nestani u san
Doći ću ti u snovima
Kad noć proguta dan
Preteško je.
Postajem umorna, već sad.
Umorna od truda, od odlazaka na grob, od tmurnih misli koje su mi obavile mozak.
Doći ću ti u snovima
Kad noć proguta dan
Past ću kao kaplja rose
Nježno na tvoj dlan
Doći ću ti u snovima
Da ti ukradem poljupce
Neka vrijeme samo leti
Još uvijek VOLIM TE
Hoću li ikad ponovo živjeti?
Sanjati..
Naspavati se...
Hoću li odoljeti tome da dijete ne nazovem po njemu?
Onda jutro je
Tiho budiš se
Pogledaš čovjeka
Što spava kraj tebe
Onda zaplačeš jer to nisam ja
Koga si voljela
Prekasno jedina
Ne ide. Moje platno se raspada. Moj kist pao je u zaborav..
Moje misli prelio je crni tuš.
Ali ne plači
Čekaj do večeri
Kad zvijezde na nebu zasjaju
Mi ćemo se ljubiti
Doći ću ti u snovima
Kad noć proguta dan
Past ću kao kaplja rose
Nježno na tvoj dlan
Doći ću ti u snovima
Da ti ukradem poljupce
Neka vrijeme samo leti
Još uvijek VOLIM TE
Danas je sve izblijedilo. Svaki trzaj, svaki dah. Sve je nestalo. Odnio te vjetar, odnio zauvijek. Više nisi ovdje. Više ne mogu dotrčati u suzama i reći da te trebam. A trebam te, trebam kao nikada. Je li moralo tako biti? Izgleda da je.
Bez tvog osmijeha, sve je pusto. Sunce više ne izlazi, a tama je prekrila snove.
Konci? Pukli su.
Boje? Nestale su.
Zagrljaj? Tu je.
Ruke? Ruke su mrtve.
Crtam. Pokušavam nacrtati tvoje lice. Tuš se razlijeva po papiru. Nestaješ. Jednim potezom nestaješ. Nestaješ zauvijek. Nisam te nikad htjela izgubiti, iako sam te nekad tjerala od sebe.
Sad sam prepuštena sama sebi, u svijetu sagrađenom od iluzija. Razbijene su. Sve.
Dječja euforija više se neće pojavljivati. Više te neću uhoditi niti se skrivati u mraku. Više nikad neću čuti tvoj smijeh.
Bez tebe sam sjena.
Prazna, tamna, obična.
Toliko je trebalo da izgradimo ono što smo imali.
Jedna sekunda dovoljna je da sve to povuče. Povuče sa sobom na dno.
Više nisam djevojka.
Ne mogu se šaliti, zaboraviti, naći nekog drugog. Ne. Nikad.
Tvoja sam. I uvijek ću to biti. Odvedi me. Odvedi me sa sobom.
Da zajedno sanjamo pod okriljem tame.
Meni je moje drago odnijela smrt.
A od mene je ostala samo crno bijela slika, akvarel.
Stojim. Ne smijem se. Nikad se više neću iskreno smijati, znam. Sjećanja naviru na suzne oči. Neću ispustiti suzu, ne ovaj put, ne opet. Ne dam ti to zadovoljstvo. Jesam li izgubljena? Tražim li most? Ljuljam li se na trulom konopcu?
Glava mi je u oblacima.
Volim boje. Sanjam. Otvaram oči i prvi put vidim. Osluškujem. Onomatopeja.
Trava mi škaklja leđa.
Mravi mi hodaju po nogama.
Smijem se jer me škaklja.
Smijem iskreno, smijem opet.
Bez tebe.
Nije mi žao. Sretna sam.
Ja sam dijete. Uvijek ću to biti. Ne želim odrasti. Nikad.
Glava mi je u oblacima.
Duga je samo malo ispred mene.
Da potrčim?
Ne, ne želim biti dječak.
Uostalom, nikad je ne bih sustigla, znam.
Ustanem, popnem se na prvo drvo. Pogledam dolje kad sam već bila previsoko.
Ne bojim se visine. Gore sjednem na granu i pjevušim jednu staru pjesmu.
Nasmijem se. Bez ironije. Spustim se natrag dolje. Uberem dvadeset sedam tratinčica.
Od njih napravim vijenac. Stavljam ga na glavu. Pristaje mi uz bijelu haljinicu. Na nogama crvene patikice. Crveni obrazi. Tako sam mlada. Nevina. Dijete. A nisam nijedno. I više nikad neću biti.
Glava mi je u oblacima.
Ležimo u travi i puštamo sate da odu u nepovrat. Neka nova lica smiješe nam se s neba, neke nove ptice nad nama šire krila. Neka nova rečenica odjekuje u uhu. Unutra praznina. Lak san. Ruke. Slina.
Urlam u sebi, ali tebi šapućem. Čuješ li? Na koje sve načine te želim, nikad nećeš saznati.. Nikad u potpunosti. Želim li se igrati? Naravno da želim. Čega? Naravno da ti neću reći. Hoću li uzeti ono po što sam došla? Hoću, uzet ću.
Hoće li ovaj put biti drukčije?
